Dvojezična mobilna aplikacija 3D-3LJ – Muzej triljskog kraja i Tilurium za android operacijski sustav, razvijena je u suradnji Muzeja triljskog kraja i Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prezentira i promovira djelatnost Muzeja te rezultate dvodesetljetnih sustavnih arheoloških istraživanja rimskog legijskog logora Tilurij u selu Gardun kod Trilja.
Aplikacija je namijenjena domaćim i inozemnim, sadašnjim i budućim posjetiteljima Muzeja i lokaliteta te prilagođena interesima svih dobnih skupina. Korisnicima nudi edukativne i interaktivne sadržaje poput informacija o povijesti arheoloških istraživanja i lokaliteta Tilurij, istraženoj logorskoj arhitekturi, pokretnim nalazima i muzejskim eksponatima koji su proizišli iz istraživanja te povijesti, viziji i misiji Muzej triljskog kraja. Aplikacija sadrži i interaktivnu edukativnu igru za najmlađe, ali i za sve druge buduće korisnike.
Projekt je realiziran zahvaljujući potpori Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Trilja.
Mobilna aplikacija 3D-3LJ – Muzej triljskog kraja i Tilurium se može preuzeti preko Google Play poveznice i priloženog QR koda. Za čitanje QR koda je potrebno prethodno instalirati bilo koji besplatni QR čitač iz Google Play trgovine.
Otvoreno za posjetitelje:
Pon Pet 09:00–14:00
Rad ureda:
Pon Pet 08:00–16:00
Dizajn i razvoj L33T digital agency
Pravila privatnosti
Pokladni običaji triljskog kraja 1966. godine.
Godišnji pokladni ophod mačkara podkamešničkih sela upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske te se nalazi na Listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara pod oznakom Z-4848 (1). Njime su obuhvaćene povorke s područja Sinja, Trilja i općine Otok koje se diče svojom tradicijom. S administrativnog područja grada Trilja, obuhvaćene su povorke iz Graba, Jabuke, Košuta i Vedrina.
Dr. sc. Josip Milićević (2), djelatnik i istraživač na Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu, današnjem Institutu za etnologiju i folkloristiku, vlastita je istraživanja narodnih vjerovanja i običaja Cetinske krajine, provedena 1957., 1965., 1966. i 1967. godine, zabilježio na fotografijama, audio zapisima te stotinama stranica transkripta pod nazivom Folklor Sinjske i Vrličke krajine. Mnoštvo tog materijala Institut je ustupio na korištenje Muzeju triljskog kraja i time značajno obogatio muzejski fundus. J. Milićević tijekom svog boravka u Cetinskoj krajini imao je priliku prisustvovati i dvjema maškaranim (reg. mačkaranim) povorkama: 31. siječnja 1966. godine pratio je povorku iz Graba, zaselka Vrabač, a 6. veljače 1966. prisustvovao je povorci maškara iz sela Vojnić. Osim vlastitih zapažanja, J. Milićević zabilježio je i svjedočanstva mještana pa je o pokladnim običajima maškara iz Graba i Košuta intervjuirao guslara Ivana Livaju (rođ. 1928.), Petra Radmana-Livaju (rođ. 1938.) i Grgura Dukića rođenog 1899. godine (3). Samostalno je, ili uz pomoć učitelja iz lokalnih osnovnih škola, iste 1966. godine fotografirao povorke maškara iz Graba (Vrabač) i Vojnića.
Recentnija istraživanja vezana uz pokladne običaje podkamešničkih sela provodila je mr. sc. Dinka Alaupović Gjeldum, s posebnim interesom za tradicijske pokladne ophode maškara iz sela Gljev (Grad Sinj), koji su 2018. godine, u suradnji s Hrvatskim fotosavezom i udrugom Didi s Kamešnice, prezentirani u istoimenoj publikaciji.
D. Alaupović Gjeldum smatra da tradicijski pokladni običaji porijeklo vuku još od azijskih magijskih kultova, a zatim i iz antičkih europskih religijskih svečanosti – Saturnalija i Luperkalija. Rimske Saturnalije održavale su se po završetku poljskih radova u čast boga Saturna te su njihovi utjecaji vidljiviji u urbanim sredinama koje kritiziraju sociopolitički život, no nisu rijetkost ni u ruralnim krajevima čije maškarane povorke priređuju razne skečeve koji ismijavaju društvene i političke aktualnosti. U ruralnim dijelovima Dalmatinske zagore učestaliji je utjecaji Luperkalija koje su se u antici održavale prije početka poljskih radova, a svrha im je bila osigurati plodnost, kako ljudi, tako i stoke te usjeva. Ujedno su služile i za „zaštitu od zlih sila“. Poklade su od renesanse počele gubiti svoje prvobitno religijsko i mistično značenje te su u potpunosti poprimile zabavni karakter. Posebno je zanimljiv njihov oblik u kršćanskom vremenu kada su se počele održavati Božićne poklade, Bijele poklade i Petrove poklade (4).
Mačkare i pokladne običaje iz zaseoka Vrabač u mjestu Grab, koje se nalazi oko 5 km sjeverno od Trilja, Josipu Milićeviću opisali su Ivan Livaja i Petar Radman-Livaja. Po njihovu svjedočanstvu iz 1966. godine, mačkare su već dulje vrijeme „išle“ subotom i nedjeljom, a ne ponedjeljkom ili utorkom prije Pepelnice po starom običaju, i to zbog poslovnih obaveza sudionika povorke. Važnu su ulogu imala i djeca, stoga se vrijeme ophoda prilagođavalo zimskim školskim praznicima pa se isti održavao puno prije poklada. Organizacija ophoda je iziskivala trud pa su se sudionici sastajali ranije i dogovarali uloge te sakupljali nošnje. Svjedoci navode da se „prije“ znalo okupiti i do 70 mačkara, a kao posebnu zanimljivost ističu da od 1965. godine po prvi put u povorci sudjeluju i žene (5). Milićević je grapsku povorku pratio kroz mjesto Otok te je zabilježio redoslijed karakterističan za povorke iz podkamešničkih sela: barjo (barjaktar) koji je preuzeo predvodničko mjesto prvog dida i t(o)rbonoše (6), diver i nevista (djever i nevjesta), pandur (policajac) i čauš, te djevojke (mladići u ženskoj narodnoj nošnji). Iznimno su 1966. godine u mačkarama bila i dvojica mladića obučena kao nevjesta i mladoženja, iako se tradicionalno mladoženja ne bi trebao nalaziti u povorci (7). Raspored ovih mačkara u povorci, uloge koje sudionici utjelovljuju i zadaće koje pojedini likovi imaju, u potpunosti se uklapaju u tradiciju podkamešničkih sela tvorivši tako Bile mačkare, tj. svatove za kojima idu Crne mačkare i pojedinci, tzv. komedije. Važnu je ulogu u povorci imao Turčin kojem je glavna zadaća bila da se Bile i Crne mačkare ne pomiješaju (8). Crne mačkare 1966. u Grabu je predstavljao „Sprovod pokojnog Blaža“ s popom (svećenik), udovicom i odrpancima, a posebnu su pažnju privlačili i stari i stara, tj. baba i did kojima su umrla djeca, bak s goničem, te trudna Ciganka (sve muškarci) – likovi koji su također sastavni dio povorke. Značajnu ulogu u povorci imao je i t(o)rbonoša koji je od mještana sakupljao meso za fraju, tj. zajedničku gozbu koja se po dogovoru održavala nakon ophoda (9). Milićević u ovim transkriptima ne spominje upečatljive dide s ovčjim mišinama na glavi i zvonima obješenim oko struka, no zato ih ovjekovječuje na fotografiji.
Dana 6. veljače 1966. godine J. Milićević našao se u mjestu Vojnić i pratio ophod ondašnjih mačkara preko Čaporica do Trilja. Bitno je napomenuti da Vojnić, koji se nalazi oko 5 km jugozapadno od Trilja, nije u kategoriji podkamešničkih sela pa se i pokladni običaji donekle razlikuju. Vojnićke mačkare predvodio je did (10) u pohabanoj narodnoj nošnji za kojim je išao barjo s nevistom i diverom. Za njima su u povorci slijedili parovi bandura i cura odjevenih u kombinaciju narodne nošnje i suvremenih odjevnih predmeta. Cure su, naravno, igrali muškarci prerušeni u žene. U povorci su sudjelovali i popovi, doktori, Turčin, Ciganin i Medvid (muškarac prerušen u medvjeda), nekoliko baba (muškarci prerušeni u starice) te prosjaci. Babe su u torbama nosile pepeo i njime prašile djecu. Maškarana je povorka bila dočekivana s vinom i darovima u novcu ili hrani koju su sudionici sakupljali za freju (11). Iako mačkare iz Vojnića po svoj logici ne uključuju podkamešničke dide, kod njih se 1966. još mogla uočiti jedna karakteristika tradicijskih mačkara koja je u ovom razdoblju već napuštena u Grabu, a kasnije i u drugim mjestima – na čelu povorke se ne nalazi barjo, već did.
Milićević nije bio prisutan u vrijeme održavanja košućkih mačkara pa, nažalost, nema njihovih fotografija, no ipak je 4. veljače 1966. intervjuirao i zabilježio svjedočenje Grgura Dukića iz Košuta kod Trilja. Prema njegovu svjedočanstvu Milićević navodi: „Prije su bile jedne maškare koje su počinjale 20 – 30 dana prije Poklada, koncem siječnja i početkom veljače, a tek poslije krnjeval. Nastojalo se ići kad je lijepo vrijeme a nije se išlo na neki određeni dan. Nije se nikada išlo nedjeljom.“ (12) Iz priloženog citata košućka se tradicija od „prije“, za koju nije navedena pobliža datacija, može povezati s već spomenutim Bijelim pokladama koje su se s razvojem kršćanstva slavile od tzv. nekrštenih blagdana (12 dana između Božića i Sveta tri kralja) do Pepelnice (13). Mačkare iz Košuta također su pažljivo organizirale svoju povorku, a čak se bila i sakupljala kaucija u novcu kojom su sudionici jamčili da neće odustati. U mačkarama je obično sudjelovalo deset osoba u muškim nošnjama, deset cura, dvoje t(o)rbonoša, te tzv. ružne mačkare, tj. odrpnaci, koji su u povorci pratili dida i barju. Potonjem su djevojke s prozora barjak kitile s jabukama i grotuljama (14). Sudjelovale su cure – jenge, od kojih je jedna sakupljala darove od mještana, diver i nevista (ni ovdje nije prisutan mladoženja), te babe koje su također prolaznike posipale pepelom. Jedna od baba je imala značajniju ulogu – jedina je imala pravo ulaska u kuće mještana, a bila je i svojevrsna čuvarica mačkara. Turčin, ili Sultan, kako ga naziva Grgur Dukić, bio je zadužen za požurivanje zaostalih mačkara, tj. svatova. Fascinantna je neverbalna komunikacija između mačkara i mještana u Košutama; iako su i ove mačkare sakupljale meso za fraju, postojala je mogućnost da did na nož zabije jabuku, što je svim prolaznicima bio nedvojben znak da te godine mačkare ne sakupljaju meso, već samo jabuke. Košućani su na pokladni utorak organizirali i krnjeval (spaljivanje lika koji obično predstavlja osobu iz javnog života), koji je po svjedočenju G. Dukića, te 1966. godine trebao biti lutak u Ferati, tj. paradi s traktorima povezanima u poznati vlak koji je prometovao na relaciji Sinj – Split (15).
Triljsko područje obiluje kulturnim bogatstvima, kako materijalnim tako i nematerijalnim, a tradicije vezane za pokladne običaje su samo mali dio njih. Raznoliko kulturno nasljeđe, koje se rijetko kada može strogo podijeliti na urbano i/ili ruralno, oblikovalo je brojne tradicije Trilja i svih njegovih naselja; na prvi pogled su možda identične, no istraživanjem etnologije ovoga kraja jasno je kako postoje očite razlike, kako u folkloru općenito, tako i u pokladnim običajima. Izvjesno je da će se tradicija održavanja mačkara u samome Trilju, zatim u Košutama, Grabu, Vedrinama, Jabuci, Vojniću, Gardunu, Veliću, Vrpolju, Čačvini i drugim mjestima, sačuvati za generacije koje dolaze.
(1)https://registar.kulturnadobra.hr/
(2)https://www.ief.hr/znanstvenici/zasluzni-znanstvenici-ibivsi-djelatnici/josip-milicevic/
(3) Institut za etnologiju i folkloristiku (Dalje: IEF). Folklor Sinjske i Vrličke krajine, 1957., 1965. – 1967., r. br. 758, str. 126 – 141.
(4) Alaupović Gjeldum, D., „Mačkare u selu Gljev“ u: Didi s Kamešnice, Zagreb 2018., str. 11 – 12.
(5) IEF, 1965 – 1967., str. 126.
(6) Alaupović Gjedlum, D. 2018., str. 32.
(7) Ibid., str. 127.
(8) Alaupović Gjedlum, D. 2018., str. 14 – 26.
(9) IEF, 1965. – 1967., str. 127 – 131.
(10) Did u vidu starije osobe, a ne likova s ovčjim mješinama iz podkamešničkih maškara.
(11) IEF, 1965. – 1967., str. 137 – 139.
(12) Ibid., str. 140.
(13) Alaupović Gjeldum, D. 2018., str. 12.
(14) Niska od oraha koja se tradicionalno prodavala na sajmu povodom blagdana Sv. Mihovila u Trilju.
(15) IEF, 1965. – 1967., str. 140 – 141.
Literatura i izvori:
Alaupović Gjeldum, D., „Mačkare u selu Gljev“ u: Didi s Kamešnice, Zagreb 2018.
Institut za etnologiju i folkloristiku. Folklor Sinjske i Vrličke krajine, 1957., 1965. – 1967., r. br. 758, str. 126. – 141.
https://www.ief.hr/znanstvenici/zasluzni-znanstvenici-ibivsi-djelatnici/josip-milicevic/
https://registar.kulturnadobra.hr/
Autor virtualne izložbe: Sanja Budić Leto
Autor koncepcije virtualne izložbe: Sanja Budić Leto
Autori fotografija: Josip Milićević, Željko Trek, Ivo Žanić
Izvor fotografija i videozapisa: Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu
Trilj, veljača 2021.